"Let sa Orlovima" i jos po nesto ...
Anchorage , Alaska, 22. Januar 2018 godine
Davne zime 1984 godine u Knez Mihailovoj ulici u jednom od mnogih izlozbenih prostora bila je predstavljena kolekcija slovenackih proizvodjaca. Naravno bila je tu i fabrika ELAN sa svojim vrhunskim skijama koje su tada bile na mnogim pobednickim postoljima sirom Evrope i Sveta. Medjutim ono sto je privuklo moju paznju, daleko vise od skijanja (koje obozavam), bio je jedan poster u izlogu na kome je bila prelepa jedrilica DG100 ELAN . Jedrilica je bila u levom zaokretu sa dobrim nagibom i nosom propetim navise sto je sve ukazivalo na dobro penjanje, u jakom termickom stubu i Alpima u pozadini. Detalji jedrilice i svega ostalog na posteru su bili izvanredni tako da se i samo lice pilota, sa osmehom zadovoljnog jedrilicara, moglo razaznati.
Tada sam bio mladi sesnaestogodisnjak koji je prethodnog leta tek zavrsio pocetnicku jedrilicarsku obuku u grupi nastavnika Nenada – Neša Isakovica i pohadjao sam srednju tehnicku skolu „Petar Drapsin”. Po zavrsetu sestog casa popodnevne smene sa grupom drugara bi rednovno odlazio da malo prosetamo "korzoom" a ove zime, cini mi se cak i vise nego ranije, jer sam upravo bio pronasao novu ljubav u izlogu ulice Knez Mihailove :)
O ovom posteru i jedrilici sam naravno pricao i mojima kod kuce i svi su oni dobro znali o mojoj novoj strasti koja se razvijala munjevitom brzinom . Nas divni otac je imao dara da cini sve oko sebe srecnima, a najvise nas njemu najblize, pa je jedno vece usetao svojim velikim “beogradskim korakom” u izlozbeni prostor i uz pomoc svog neodoljivog osmeha i srdacnog šarma zamolio Slovence da poster sacuvaju za njegovog sina zaljubljenika u nebeske visine ...
Taj poster je dugi niz godina stajao na zidu moje male momacke sobe, a ja bih provodio sate i sate sedeci u fotelji naspram postera i uz neku laganu muziku omiljenog kompozitora, mastao kako cu i ja jednoga dana leteti jedrilicu DG 100 :)
Sada cemo malo premotati film unapred i preskociti vise od trideset godina da bi smo dosli do telefonskog poziva mog dobrog drugara i kolege jedrilicara Zeljka Lutovca iz Australije. Bio je to Mart mesec 2016. godine i Zeljko mi je tada saopstio da je pronasao jednu izuzetno lepu jedrilicu na prodaju. Bila je to DG101G jedrilica (malo starija sestra jedrilice sa cuvenog postera) koja je proizvedena 1981.godine u fabrici ELAN Begunje i ciji je prvi probni let napravio kolega Tone Cerin. Odmah sam ga zamolio da zajedno sa Mostarcem Mirom Milutinovicem odu i pogledaju jedrilicu i ukoliko su njih dvojica zadovoljni stanjem jedrilice, da naprave ponudu u moje ime. Tako je i bilo i ubrzo je jedrilica presla u vlasnistvo nas "Jugo" jedrilicara koji zajedno letimo u Australiji. Kada govorimo o ovoj jedrilici, uvek govorimo o njoj kao nasoj, jer bez zajednickog truda i zalaganja ona nikada ne bi bila kupljena i ne bi mogla leteti !!!
Usledili su mnogobrojni sati rada na jedrilici i prikolici kako bi sve bilo dovedeno u " tip top " stanje koje ovakva jedrilica i zasluzuje :)
Darko Gagula vlasnik firme DeluxeGagula je odmah ponudio da napravi novi enterijer. Na nama je bilo samo da se opredelimo za materijal i kombinaciju boja i font. Posle duzih konsultacija odlucili smo se za sivo crvenu kombinaciju i font slova iz cuvenog stripa Alan Ford :) U jedrilicu je stavljen najnoviji Oudie instrument koji nam je poslao Andrej Kolar (Naviter) kao i Nano 3 loger poklon Erazema Polutnika (LXNAV). Jos od ranije smo imali loger Nano , poklon Urosa Krasovica (LXNAV).
Veliko Hvala drugarima iz Slovenije koji nas uvek velikodusno i nesebicno pomazu u nasim jedrilicarskim poduhvatima !!!
Polako smo poceli da je i letimo i svako od nas je imao neki manji ili veci cilj u planu. Miro je leti uglavnom iz cistog uzivanja , Zeljko je poceo da kompletira uslove za svoje Srebrno C, a meni je od samog pocetka bila zelja da napravim neki duzi prelet, za koji sam verovao da smo i jedrilica i ja spremni.
Tako je i dosao dugo ocekivani dan sa dobrom meteo prognozom , 5-ti Januar 2018. Oduvek sam smatrao da je moj srecni broj 5, ne zato sto sam bio petičar u skoli ( naprotiv ! ) nego zbog mog prezimena koje pocinje sa Pet . . . . .
Jedrilica je vec duze vremena bila u odlicno sredjenom stanju a i ja sam bio u dobroj trenazi neophodnoj za dugi prelet.
Prethodno vece sam se odlucio za deklarisani FAI trougao od 750 kilometara. Vec ranije u Namibiji sam isti prelet bio ostvario, ali sa daleko boljom jedrilicom i u jacim termickim uslovima Namibije, tako da mi je sada bio pravi izazov to ponoviti sa jedrilicom klub klase - sa nasom "devojcicom" , kako je mi od milja nazivamo :)
Miroslav-Mika Isakovic mi je porucio da ga nazovem i da bi hteo da poprica sa mnom zbog najave moguceg novog drzavnog rekorda. Kada sam ga nazvao kasno uvece po Australijskom vremenu on je bio na godisnjici pokojnom Čedi Janjicu.
Mika je u stilu iskusnog vazduhoplovca i sportiste bio pun reci podrske i rekao mi da se dobro pripremim, lepo odmorim i pokusam da na pravim prelet
Ti njegovi saveti i podrska su mi dali dodatni podstrek jer sam osetio da mu je jako stalo do novog rekorda.
Osetio sam veliko vazduhoplovno , sportsko i zivotno iskustvo koje je stajalo iza tih njegovih reci saveta i podrske !!! U toku leta nekoliko puta su mi te njegove reci podrske dolazile na pamet ...
Jedrilica je bila spremna , rezervoari su bili puni vode, a ja sam jedva cekao na poletanje pa da sa resavanja tehnickih stvari na zemlji, krenem sa letackim zadatkom !!!
Poleteo sam oko 11:30 č. i odmah po otkacinjanju poceo da penjem u termickom stubu. Dizanja su bila slaba i neorganizovna i nisam mogao postici veliku visinu, ali sam znao da na dugi zadatak treba krenuti sto pre. Tako je i bilo i ja sam polako i obazrivo koristeci skoro svako dizanje i "balon toplog vazduha" krenuo niz vetar ka prvoj okretnoj tacki.
Kod farme Oaklands sam pronasao prvi jak termicki stub i u njemu imao veliko zadovoljstvo da penjem sa dva orla koji su leteli u bliskoj formaciji.
Kolege mi kazu da su to "wedge tail eagles" i da su uobicnom u paru muzjak i zenka ili otac i sin i da otac trenira sina kako da leti i lovi ...
Kruzio sam i ranije sa velikim pticama i orlovima ali ovo je stvarno bilo nesto izuzetno !!!
Ono sto me je fasciniralo je to sto smo jako dugo i jako blizu kruzili zajedno . Bili su izuzetno veliki i leteli su jako blizu jedan do drugoga , u bliskoj formaciji "krilo u krilo". Bili su u samom centru stuba, a ja sam se trudio da sa velikim nagibom i sto manjom brzinom kruzim oko njih. Pozicionirali su se otprilike u mojih 4 do 5 sati i malo vise od mene tako da sam jedva mogao da ih vidim i pratim !!!
Morao sam glavu da iskrivim skroz udesno i gore da bi ih pratio. Instrumente skoro da uopste nisam ni gledao znajuci da dokle god ja kruzim blizu i oko njih da sam u samom centru jednog od najacih termickih stubova za taj dan. Osecaj je stvarno bio fenomenalan !!! Pravo letenje sa orlovima :)
Oni bi povremeno malo promenili poziciju i izasli iz mog vidokruga, a onda bi se vratili na tu istu poziciju. Malo sam razmisljao da moze uslediti i njihov napad na jedrilicu , jer je takvih slucajeva vec bilo u Australiji, ali ipak nije, a termicki stub je bio isuvise dobar da bi ga ja napustio.
Kruzili smo jako dugo zajedno, do samog vrha stuba a onda su oni znatno povecali svoju brzinu i u "pikiranju" jedan za drugim napustili stub .
I ja sam napustio stub sa velikim osecajem zadovoljstva da sam imao tu cast da letim sa njima, na tako malom rastojanju, da sam mogao da prepoznam njihove kljunove , kandze i perje :)
Kaze nas trener letenja Ingo Renner (cetvorostruki svetski prvak) " Ako u letu i jednom sretnes i letis sa orlom onda je tvoj let vredan i uspesan !!! ".
Ja sam imao tu srecu da sa dva orla jedrim i bilo mi je zao da nisam bio u dvosed jedrilici kako bi ovaj dozivljaj mogao da podelim sa jos nekim.
Kako je dan odmicao tako se i vreme poboljsavalo i na severo istoku su poceli da se formiraju prvi kumulusi koje sam poceo da koristim.
Prvu okretnu tacku - Bethungra sam okrenuo bez vecih problema i sa prosecnom brzinom od oko 100 km/h. Na prvom kraku sam imao lagani ledjni vetar sto mi je i pored slabih prvobitnih dizanja omogucilo da ostvarim ovu prosecnu brzinu. Cilj mi je bio da odrzim najmanje ovu prosecnu brzinu kako bi zavrsio dugi prelet pre kraja termickog dana.
Drugi krak preleta do okretne tacke Hillston je obavljen u najjacem delu termickog dana i na najvisoj visini i sa sada vec lepo formiranim kumulusima. Prosecna brzina je bila dobra i preletao sam preko potpuno nepoznatog terena - dosta udaljenog od mog maticnog aerodroma.
Drugu okretnu tacku Hillston sam okrenuo u 16:45 po lokalnom vremenu i prelet se odvijao manje vise po planu. Sada mi je preostalo jos punih 250 km i ocekivao sam da ce termicki dan trajati jos otprilike 3 sata. Na zalost vec oko 17:30 casova sam primetio znatno smanjenje prosecnih dizanja i kumulsa vise nije bilo. Sada sam dobra dizanja sve teze pronalazio i morao sam da smanjim brzinu preskakanja kako bi povecao svoj dolet do sledeceg termickog stuba . Kao posledica ovoga prosecna brzina je pocela da opada. Termicki dan je polako poceo da jenjava i ja sam pomislio kako ce moj drugar Zeljko imati dugu voznju nocas dok me bude kupio iz neke njive na koju cu morati da sletim.
Juzno od reke Murrumbidgee teren vise nije bio obradjivan i nije izgledao pogodno za vanterensko sletanje tako da mi je bila neophodna vece visina nego ona na kojoj sam se nalazio da bi produzio napred. Osecaj je bio kao da sam povukao "parking kocnicu" dok sam razmisljao koji odluku da donesem. Gledao sam na sve strane za moguce resenje. Dalje na istoku (levo od mene) su bile neke paljevine ali bi to predstavljalo veliko skretanje sa likije kursa i veliki gubitak vremena koje je sada bilo vise nego dragoceno. Desno od mene pod skoro 90 stepeni i na otprilike udaljenosti od desetak kilometara sam ugledao jednu malu "krpicu" malog vecernjeg kumulusa koji je upravo poceo da se formira. Iako je to bila velika devijacija sa kursa odlucio sam se na skretanje jer je to bio jedini nacin da ostanem u vazduhu .
Polako i sa puno strpljenja sam poceo da centriram ovaj "stubic", a u mislima mi se pojavio pokojni Čeda Janjic koji nas je uvek nesebicno pomagao u okviru Muzeja vazduhoplovstva kada smo pravili prikolicu i radili reviziju naseg “Cirusa 99” i ja sam u sebi rekao : "Ajde Čedo daj mi dobar stub". Taj stub me je popeo na visinu od 2200 metara i omogucio da nastavim prelet i preletim taj nepovoljni teren.
Onda mi je bio potreban jos jedan dobar stub da bi stigao kuci. Opet sam imao srece i pronasao jedan stubic koji je tek pocinjao da se razvija i polako ga ucentrirao. Opet sam nekoliko puta u sebi rekao : "Ajde Čedo daj mi jos jedan dobar stub ... " , pogotovo kada bi stub poceo malo da slabi i menja svoju poziciju i ja sam morao da pravim jako fine i male popravke kako bi ga iskoristio do samog maksimuma !!!
Dok sam penjao veoma polako i dugo osetio sam veliki umor i ukocenost celog tela a najvise desnog stopala. Bilo je vec 7:30 uvece i u vazduhu sam bio punih 8 sati. Bila je to igra strpljenja i izdrzljivosti jer je sada trebalo popeti ne samo na dovoljnu visinu za dolet do Tocumwal-a nego i vise kako bi se linija cilja preletela na neophodnoj visini za priznavanje zadatka u celosti !!!
Ovaj stub me je popeo na visinu od 2900 metara i polako brzinom najbolje finese sam krenuo u dugacki dolet od nekih 80 kilometara. Sunce je polako zalazilo daleko na horizontu, a ja sam mislio kako nam je Čeda Janjic jos jednom pomogao da ostvarimo nase decacke snove ... Slava mu i veliko Hvala !!!
Bilo je skoro osam sati uvece kada sam ugledao Tocumwal i osetio veliko olaksanje i zadovoljstvo znajuci da stizem na cilj.
U tim lepim trenutcima coveku mnogo toga dodje na pamet a meni najcesce drugari , kolege i prijatelji bez cije nesebicne podrske i pomoci ovakvi rezultati ne bi bili moguci, pa im se ja svima joj jedanput najiskrenije zahvaljuijem :
Sleteo sam u 20:06 (posle 8 sati i 33 minuta leta) i odmah po otvaranju kabine docekao me je moj drugar Zeljko Lutovac i upitao da li sam obisao sve okretne tacke ? Odgovorio sam: " DA ! " i obojca smo se srdacno nasmejali :)
Tek sutradan mi je priznao da je pomislio da sam poludeo kada sam mu rekao da idem na prelet od 750 kilometara sa nasom malom jedrilicom.
Kasnije po sletanju sam ponovo nazvao čika Miku , bilo je to jutro po beogradskom vremenu. Izvestio sam ga o uspesnom letu a on se iskreno i bas od srca obradovao . Rekao mi je : " Ja tebe i mog Nesu mnogo volim , vi ste moji sinovi , vi ste moja vazduhoplovna deca i ponos naseg Aerokluba “Beograd” !!! " Drago mi je bilo da cujem te njegove reci i osetio sam se pocastvovanim da me svrstao medju svoje sinove i decu .
Tada sam se setio i naše stare jedriličarke - blagajnice naseg Aerokluba “Beograd” Milice Jeftic - tetka Cice. Pre nekoliko godina sam je nazvao telefonom jer sam cuo da bas nije najbolje sa zdravljem. Ona je odgogovorila na poziv sa malo ostrijim glasom : " Ko je ? Ko je ? "
"Tetka Cico Petko je " odgovaram ja .
" Ma koji Petko ???" vice tetka Cica.
"Pa onaj Petko sto je pravio prikolicu za jedrilicu u Aeroklubu "
" Ahhhhhh taj Petko !!! ,
"Pa sta ti sad opet treba dete ???"
" Pa nista tetka Cico, samo sam hteo da vas pozdravim, vidim kako ste i zahvalim sto ste sve ove godine cuvali nas Aeroklub "
" Ehhh dete moje, nisam ja Aeroklub cuvala, nego sam ga ja i sacuvala !!! (odnosi se na teske devedesete godine), a sada je na vama mladjima da i vi isto to ucinite !!!
Jos tada sam osetio teski zadatak i amanet sto nam tetka Cica prenosi pa se nadam da ovaj moj let kao clana Aerokluba “Beograd” barem malo doprinosi daljem radu i razvoju naseg Aerokluba, ciji smo mnogi clanovi od najranijeg detinjstva .
Tek sutradan jos uvek umoran od leta sam shvatio koliko je citav let bio naporan i zahtevan i da sam citavih 8.5 sati leta kao i neko vreme pre toga bio u potpunom fokusu i visokoj koncentraciji neophodnoj za izvrsenje takvog zadatka .
Svaki let jedrilicom mi je izuzetno drag i dragocen. Sto je let duzi i brzi, zadovoljstvo kao i licna satisfakcija su jos veci. Ono sto mi donosi posebnu satisfakciju za ovaj let (koji se kvalifikuje za tri nova drzavna rekorda) je to sto je sve zapoceto jako davno u jednom Beogradskom izlogu i
sa jednim decackim snom za cije ostvarenje je trebalo skoro punih 35 godina ispunjenih sa puno rada i odricanja .
Svim kolegama jedrilicarima zelim duge i brze letove i ispunjenje svih njihovih letackih zelja i snova !
Srdacno,
Milan Petkovic - Petko
Anchorage , Alaska, 22. Januar 2018 godine
Davne zime 1984 godine u Knez Mihailovoj ulici u jednom od mnogih izlozbenih prostora bila je predstavljena kolekcija slovenackih proizvodjaca. Naravno bila je tu i fabrika ELAN sa svojim vrhunskim skijama koje su tada bile na mnogim pobednickim postoljima sirom Evrope i Sveta. Medjutim ono sto je privuklo moju paznju, daleko vise od skijanja (koje obozavam), bio je jedan poster u izlogu na kome je bila prelepa jedrilica DG100 ELAN . Jedrilica je bila u levom zaokretu sa dobrim nagibom i nosom propetim navise sto je sve ukazivalo na dobro penjanje, u jakom termickom stubu i Alpima u pozadini. Detalji jedrilice i svega ostalog na posteru su bili izvanredni tako da se i samo lice pilota, sa osmehom zadovoljnog jedrilicara, moglo razaznati.
Tada sam bio mladi sesnaestogodisnjak koji je prethodnog leta tek zavrsio pocetnicku jedrilicarsku obuku u grupi nastavnika Nenada – Neša Isakovica i pohadjao sam srednju tehnicku skolu „Petar Drapsin”. Po zavrsetu sestog casa popodnevne smene sa grupom drugara bi rednovno odlazio da malo prosetamo "korzoom" a ove zime, cini mi se cak i vise nego ranije, jer sam upravo bio pronasao novu ljubav u izlogu ulice Knez Mihailove :)
O ovom posteru i jedrilici sam naravno pricao i mojima kod kuce i svi su oni dobro znali o mojoj novoj strasti koja se razvijala munjevitom brzinom . Nas divni otac je imao dara da cini sve oko sebe srecnima, a najvise nas njemu najblize, pa je jedno vece usetao svojim velikim “beogradskim korakom” u izlozbeni prostor i uz pomoc svog neodoljivog osmeha i srdacnog šarma zamolio Slovence da poster sacuvaju za njegovog sina zaljubljenika u nebeske visine ...
Taj poster je dugi niz godina stajao na zidu moje male momacke sobe, a ja bih provodio sate i sate sedeci u fotelji naspram postera i uz neku laganu muziku omiljenog kompozitora, mastao kako cu i ja jednoga dana leteti jedrilicu DG 100 :)
Sada cemo malo premotati film unapred i preskociti vise od trideset godina da bi smo dosli do telefonskog poziva mog dobrog drugara i kolege jedrilicara Zeljka Lutovca iz Australije. Bio je to Mart mesec 2016. godine i Zeljko mi je tada saopstio da je pronasao jednu izuzetno lepu jedrilicu na prodaju. Bila je to DG101G jedrilica (malo starija sestra jedrilice sa cuvenog postera) koja je proizvedena 1981.godine u fabrici ELAN Begunje i ciji je prvi probni let napravio kolega Tone Cerin. Odmah sam ga zamolio da zajedno sa Mostarcem Mirom Milutinovicem odu i pogledaju jedrilicu i ukoliko su njih dvojica zadovoljni stanjem jedrilice, da naprave ponudu u moje ime. Tako je i bilo i ubrzo je jedrilica presla u vlasnistvo nas "Jugo" jedrilicara koji zajedno letimo u Australiji. Kada govorimo o ovoj jedrilici, uvek govorimo o njoj kao nasoj, jer bez zajednickog truda i zalaganja ona nikada ne bi bila kupljena i ne bi mogla leteti !!!
Usledili su mnogobrojni sati rada na jedrilici i prikolici kako bi sve bilo dovedeno u " tip top " stanje koje ovakva jedrilica i zasluzuje :)
Darko Gagula vlasnik firme DeluxeGagula je odmah ponudio da napravi novi enterijer. Na nama je bilo samo da se opredelimo za materijal i kombinaciju boja i font. Posle duzih konsultacija odlucili smo se za sivo crvenu kombinaciju i font slova iz cuvenog stripa Alan Ford :) U jedrilicu je stavljen najnoviji Oudie instrument koji nam je poslao Andrej Kolar (Naviter) kao i Nano 3 loger poklon Erazema Polutnika (LXNAV). Jos od ranije smo imali loger Nano , poklon Urosa Krasovica (LXNAV).
Veliko Hvala drugarima iz Slovenije koji nas uvek velikodusno i nesebicno pomazu u nasim jedrilicarskim poduhvatima !!!
Polako smo poceli da je i letimo i svako od nas je imao neki manji ili veci cilj u planu. Miro je leti uglavnom iz cistog uzivanja , Zeljko je poceo da kompletira uslove za svoje Srebrno C, a meni je od samog pocetka bila zelja da napravim neki duzi prelet, za koji sam verovao da smo i jedrilica i ja spremni.
Tako je i dosao dugo ocekivani dan sa dobrom meteo prognozom , 5-ti Januar 2018. Oduvek sam smatrao da je moj srecni broj 5, ne zato sto sam bio petičar u skoli ( naprotiv ! ) nego zbog mog prezimena koje pocinje sa Pet . . . . .
Jedrilica je vec duze vremena bila u odlicno sredjenom stanju a i ja sam bio u dobroj trenazi neophodnoj za dugi prelet.
Prethodno vece sam se odlucio za deklarisani FAI trougao od 750 kilometara. Vec ranije u Namibiji sam isti prelet bio ostvario, ali sa daleko boljom jedrilicom i u jacim termickim uslovima Namibije, tako da mi je sada bio pravi izazov to ponoviti sa jedrilicom klub klase - sa nasom "devojcicom" , kako je mi od milja nazivamo :)
Miroslav-Mika Isakovic mi je porucio da ga nazovem i da bi hteo da poprica sa mnom zbog najave moguceg novog drzavnog rekorda. Kada sam ga nazvao kasno uvece po Australijskom vremenu on je bio na godisnjici pokojnom Čedi Janjicu.
Mika je u stilu iskusnog vazduhoplovca i sportiste bio pun reci podrske i rekao mi da se dobro pripremim, lepo odmorim i pokusam da na pravim prelet
Ti njegovi saveti i podrska su mi dali dodatni podstrek jer sam osetio da mu je jako stalo do novog rekorda.
Osetio sam veliko vazduhoplovno , sportsko i zivotno iskustvo koje je stajalo iza tih njegovih reci saveta i podrske !!! U toku leta nekoliko puta su mi te njegove reci podrske dolazile na pamet ...
Jedrilica je bila spremna , rezervoari su bili puni vode, a ja sam jedva cekao na poletanje pa da sa resavanja tehnickih stvari na zemlji, krenem sa letackim zadatkom !!!
Poleteo sam oko 11:30 č. i odmah po otkacinjanju poceo da penjem u termickom stubu. Dizanja su bila slaba i neorganizovna i nisam mogao postici veliku visinu, ali sam znao da na dugi zadatak treba krenuti sto pre. Tako je i bilo i ja sam polako i obazrivo koristeci skoro svako dizanje i "balon toplog vazduha" krenuo niz vetar ka prvoj okretnoj tacki.
Kod farme Oaklands sam pronasao prvi jak termicki stub i u njemu imao veliko zadovoljstvo da penjem sa dva orla koji su leteli u bliskoj formaciji.
Kolege mi kazu da su to "wedge tail eagles" i da su uobicnom u paru muzjak i zenka ili otac i sin i da otac trenira sina kako da leti i lovi ...
Kruzio sam i ranije sa velikim pticama i orlovima ali ovo je stvarno bilo nesto izuzetno !!!
Ono sto me je fasciniralo je to sto smo jako dugo i jako blizu kruzili zajedno . Bili su izuzetno veliki i leteli su jako blizu jedan do drugoga , u bliskoj formaciji "krilo u krilo". Bili su u samom centru stuba, a ja sam se trudio da sa velikim nagibom i sto manjom brzinom kruzim oko njih. Pozicionirali su se otprilike u mojih 4 do 5 sati i malo vise od mene tako da sam jedva mogao da ih vidim i pratim !!!
Morao sam glavu da iskrivim skroz udesno i gore da bi ih pratio. Instrumente skoro da uopste nisam ni gledao znajuci da dokle god ja kruzim blizu i oko njih da sam u samom centru jednog od najacih termickih stubova za taj dan. Osecaj je stvarno bio fenomenalan !!! Pravo letenje sa orlovima :)
Oni bi povremeno malo promenili poziciju i izasli iz mog vidokruga, a onda bi se vratili na tu istu poziciju. Malo sam razmisljao da moze uslediti i njihov napad na jedrilicu , jer je takvih slucajeva vec bilo u Australiji, ali ipak nije, a termicki stub je bio isuvise dobar da bi ga ja napustio.
Kruzili smo jako dugo zajedno, do samog vrha stuba a onda su oni znatno povecali svoju brzinu i u "pikiranju" jedan za drugim napustili stub .
I ja sam napustio stub sa velikim osecajem zadovoljstva da sam imao tu cast da letim sa njima, na tako malom rastojanju, da sam mogao da prepoznam njihove kljunove , kandze i perje :)
Kaze nas trener letenja Ingo Renner (cetvorostruki svetski prvak) " Ako u letu i jednom sretnes i letis sa orlom onda je tvoj let vredan i uspesan !!! ".
Ja sam imao tu srecu da sa dva orla jedrim i bilo mi je zao da nisam bio u dvosed jedrilici kako bi ovaj dozivljaj mogao da podelim sa jos nekim.
Kako je dan odmicao tako se i vreme poboljsavalo i na severo istoku su poceli da se formiraju prvi kumulusi koje sam poceo da koristim.
Prvu okretnu tacku - Bethungra sam okrenuo bez vecih problema i sa prosecnom brzinom od oko 100 km/h. Na prvom kraku sam imao lagani ledjni vetar sto mi je i pored slabih prvobitnih dizanja omogucilo da ostvarim ovu prosecnu brzinu. Cilj mi je bio da odrzim najmanje ovu prosecnu brzinu kako bi zavrsio dugi prelet pre kraja termickog dana.
Drugi krak preleta do okretne tacke Hillston je obavljen u najjacem delu termickog dana i na najvisoj visini i sa sada vec lepo formiranim kumulusima. Prosecna brzina je bila dobra i preletao sam preko potpuno nepoznatog terena - dosta udaljenog od mog maticnog aerodroma.
Drugu okretnu tacku Hillston sam okrenuo u 16:45 po lokalnom vremenu i prelet se odvijao manje vise po planu. Sada mi je preostalo jos punih 250 km i ocekivao sam da ce termicki dan trajati jos otprilike 3 sata. Na zalost vec oko 17:30 casova sam primetio znatno smanjenje prosecnih dizanja i kumulsa vise nije bilo. Sada sam dobra dizanja sve teze pronalazio i morao sam da smanjim brzinu preskakanja kako bi povecao svoj dolet do sledeceg termickog stuba . Kao posledica ovoga prosecna brzina je pocela da opada. Termicki dan je polako poceo da jenjava i ja sam pomislio kako ce moj drugar Zeljko imati dugu voznju nocas dok me bude kupio iz neke njive na koju cu morati da sletim.
Juzno od reke Murrumbidgee teren vise nije bio obradjivan i nije izgledao pogodno za vanterensko sletanje tako da mi je bila neophodna vece visina nego ona na kojoj sam se nalazio da bi produzio napred. Osecaj je bio kao da sam povukao "parking kocnicu" dok sam razmisljao koji odluku da donesem. Gledao sam na sve strane za moguce resenje. Dalje na istoku (levo od mene) su bile neke paljevine ali bi to predstavljalo veliko skretanje sa likije kursa i veliki gubitak vremena koje je sada bilo vise nego dragoceno. Desno od mene pod skoro 90 stepeni i na otprilike udaljenosti od desetak kilometara sam ugledao jednu malu "krpicu" malog vecernjeg kumulusa koji je upravo poceo da se formira. Iako je to bila velika devijacija sa kursa odlucio sam se na skretanje jer je to bio jedini nacin da ostanem u vazduhu .
Polako i sa puno strpljenja sam poceo da centriram ovaj "stubic", a u mislima mi se pojavio pokojni Čeda Janjic koji nas je uvek nesebicno pomagao u okviru Muzeja vazduhoplovstva kada smo pravili prikolicu i radili reviziju naseg “Cirusa 99” i ja sam u sebi rekao : "Ajde Čedo daj mi dobar stub". Taj stub me je popeo na visinu od 2200 metara i omogucio da nastavim prelet i preletim taj nepovoljni teren.
Onda mi je bio potreban jos jedan dobar stub da bi stigao kuci. Opet sam imao srece i pronasao jedan stubic koji je tek pocinjao da se razvija i polako ga ucentrirao. Opet sam nekoliko puta u sebi rekao : "Ajde Čedo daj mi jos jedan dobar stub ... " , pogotovo kada bi stub poceo malo da slabi i menja svoju poziciju i ja sam morao da pravim jako fine i male popravke kako bi ga iskoristio do samog maksimuma !!!
Dok sam penjao veoma polako i dugo osetio sam veliki umor i ukocenost celog tela a najvise desnog stopala. Bilo je vec 7:30 uvece i u vazduhu sam bio punih 8 sati. Bila je to igra strpljenja i izdrzljivosti jer je sada trebalo popeti ne samo na dovoljnu visinu za dolet do Tocumwal-a nego i vise kako bi se linija cilja preletela na neophodnoj visini za priznavanje zadatka u celosti !!!
Ovaj stub me je popeo na visinu od 2900 metara i polako brzinom najbolje finese sam krenuo u dugacki dolet od nekih 80 kilometara. Sunce je polako zalazilo daleko na horizontu, a ja sam mislio kako nam je Čeda Janjic jos jednom pomogao da ostvarimo nase decacke snove ... Slava mu i veliko Hvala !!!
Bilo je skoro osam sati uvece kada sam ugledao Tocumwal i osetio veliko olaksanje i zadovoljstvo znajuci da stizem na cilj.
U tim lepim trenutcima coveku mnogo toga dodje na pamet a meni najcesce drugari , kolege i prijatelji bez cije nesebicne podrske i pomoci ovakvi rezultati ne bi bili moguci, pa im se ja svima joj jedanput najiskrenije zahvaljuijem :
Sleteo sam u 20:06 (posle 8 sati i 33 minuta leta) i odmah po otvaranju kabine docekao me je moj drugar Zeljko Lutovac i upitao da li sam obisao sve okretne tacke ? Odgovorio sam: " DA ! " i obojca smo se srdacno nasmejali :)
Tek sutradan mi je priznao da je pomislio da sam poludeo kada sam mu rekao da idem na prelet od 750 kilometara sa nasom malom jedrilicom.
Kasnije po sletanju sam ponovo nazvao čika Miku , bilo je to jutro po beogradskom vremenu. Izvestio sam ga o uspesnom letu a on se iskreno i bas od srca obradovao . Rekao mi je : " Ja tebe i mog Nesu mnogo volim , vi ste moji sinovi , vi ste moja vazduhoplovna deca i ponos naseg Aerokluba “Beograd” !!! " Drago mi je bilo da cujem te njegove reci i osetio sam se pocastvovanim da me svrstao medju svoje sinove i decu .
Tada sam se setio i naše stare jedriličarke - blagajnice naseg Aerokluba “Beograd” Milice Jeftic - tetka Cice. Pre nekoliko godina sam je nazvao telefonom jer sam cuo da bas nije najbolje sa zdravljem. Ona je odgogovorila na poziv sa malo ostrijim glasom : " Ko je ? Ko je ? "
"Tetka Cico Petko je " odgovaram ja .
" Ma koji Petko ???" vice tetka Cica.
"Pa onaj Petko sto je pravio prikolicu za jedrilicu u Aeroklubu "
" Ahhhhhh taj Petko !!! ,
"Pa sta ti sad opet treba dete ???"
" Pa nista tetka Cico, samo sam hteo da vas pozdravim, vidim kako ste i zahvalim sto ste sve ove godine cuvali nas Aeroklub "
" Ehhh dete moje, nisam ja Aeroklub cuvala, nego sam ga ja i sacuvala !!! (odnosi se na teske devedesete godine), a sada je na vama mladjima da i vi isto to ucinite !!!
Jos tada sam osetio teski zadatak i amanet sto nam tetka Cica prenosi pa se nadam da ovaj moj let kao clana Aerokluba “Beograd” barem malo doprinosi daljem radu i razvoju naseg Aerokluba, ciji smo mnogi clanovi od najranijeg detinjstva .
Tek sutradan jos uvek umoran od leta sam shvatio koliko je citav let bio naporan i zahtevan i da sam citavih 8.5 sati leta kao i neko vreme pre toga bio u potpunom fokusu i visokoj koncentraciji neophodnoj za izvrsenje takvog zadatka .
Svaki let jedrilicom mi je izuzetno drag i dragocen. Sto je let duzi i brzi, zadovoljstvo kao i licna satisfakcija su jos veci. Ono sto mi donosi posebnu satisfakciju za ovaj let (koji se kvalifikuje za tri nova drzavna rekorda) je to sto je sve zapoceto jako davno u jednom Beogradskom izlogu i
sa jednim decackim snom za cije ostvarenje je trebalo skoro punih 35 godina ispunjenih sa puno rada i odricanja .
Svim kolegama jedrilicarima zelim duge i brze letove i ispunjenje svih njihovih letackih zelja i snova !
Srdacno,
Milan Petkovic - Petko
Član našeg kluba Milan Petković je, prošle 2013. godine u Livnu,
proslavio 30 godina druženja sa jedrilicama !
...više o tome
DRŽAVNI REKORD KOJI JOŠ UVEK NIJE OBOREN,
POSTAVILA JE NAŠA POČASNA ČLANICA
LJUDMILA JOVANOVIĆ (rodj.Ostrovski)
PRE 60 GODINA .
Ljudmila je ovaj rekordni let u trajanju od 11 sati i 8 min,
napravila u Vršcu, dana 06.09.19053.godine,
na jedrilici Weihe 4060